среда, 28. децембар 2011.

Kad život prokišnjava

Pre neki dan se setih ćerkinog gunđanja, kad je prvi put upala u potočić u blizini kuće.Slušala je valjda kako mi svi inače zvocamo da je život težak, i da smo stalno umorni ali ona je imala sjajan opis -sebe i svoje mokre odeće:
_ E, mama moja , ovako ja izgledam kad mi prokišnjava život.
-Krov prokišnjava, a ne život. Ti si samo mokra.
-Pa i krov bude mokar.Toliko mokar da ne može više da izdrži, pa pukne od muke.tako i moja odeća.Izdržavala je i pukla od muke.
-Pa onda si ti prokisla a ne život.
-Ne razumeš, to što sam ja prokisla, SADA je moj život.Znaš, deo mog života.E onda mi je prokisao život.
Kasnije sam joj objašnjavala da "život" na ruskom jeziku znači "stomak", tj.želudac, što ima i neke logike, jer hrana od koje živimo, ulazi u stomak.Doduše, ruska varijanta reči "prokisnuti, ili biti mokar, iako liči kao identična našoj verziji, znači nešto skroz drugo.Sem toga i jogurt prokisne kad se pokvari.Tj. kad pukne od muke što toliko stoji a niko ga ne pije.

Čemu ova priča?

Ekonomija nam nije skroz propala, ali uskoro će.Kao Đekna.Ljudi su skoro pukli, ne skroz  ali više nemaju snage za borbu sa svakodnevnim životom.Ili, bolje rečeno, sve puca.Od muke, ili nemaštine.LJudi se kvare.Tj oni malobrojni koji se još nisu pokvarili.U moralnom, pravnom , društvenom i najobičnijem smislu.
Ne ide to više tako lako.Ne ide, čak šta više, nikako.Gde god se okreneš-problem.Retroaktivna naplata poreza.Ponekad čak i za nepostojeće nekretnine. LJudi pred kraj godine ginu u soabraćajnim nesrećama, kao da im neko nudi kolačiće.Obećanja se ne ispunjavaju...

Jel to nekako liči, ovaj momenat SAD, da nam život prokišnjava i da nema kud? Da naša odeća i naši životi ne mogu više da podnesu pritisak spolja, i cepaju se? Od muke. Od suza,Od neizgovorneih reči.Od učinjene nam a nikad ispravljene nepravde.

Baš, baš prokišnjava...

среда, 21. децембар 2011.

Gde pocinje ljubav

-Gde počinje ljubav?
_Au, kakvo pitanje....
-Pa jel znaš odgovor?
- Ne znam.
-Pa ti znaš sve odgovore.
-Ali ovo pitanje nema odgovor.U stvari, pogrešno si ga postavila.Mislim da ne postoji mesto gde počinje ljubav, nego vreme kada počinje.
-Vreme?
-Pa da, neki trenutak.
-Kako, misliš, trenutak?
-Pa to. Mama zavoli dete čim oseti da joj se pokreće u utrobi.I onda učvrstio tu ljubav rođenjem deteta.Muškarci i žene imaju različite momente kada se zaljubljuju.A što se tiče mesta, to se može desiti bilo de. Ali nikada ne postoji-bilo kad ,u ljubavi. Uvek j eu pitanju jedan određen momenat.
-Kao naprimer, kad ti neko donese cveće?
-Recimo.
-Kao naprimer, kad ti neko kaže da te voli?
-E tu moraš biti obazriva.Ljudi često kažu ono što ne misle stvarno.
-Kako mogu o ljubavi da lažu?
-Mogu.Mogu da lažu o sebi.Mogu da lažu o zdravlju, o drugim ljudima. Ne pitaj kako i zašto, nego pitaj..
-...kada lažu, jel?
-E da, pitaj KADA lažu.
--Zašto bi neko ikada lagao o ljubavi?
-Možda misli da voli.Ili oseća se drugačije, kao nikada do tad , pa slučajno pogrešno misli da voli a ne voli. .Ili jednostavno..
-...laže? Opet??!
-Da.
Ćutanje traje kratko.Dok se ne smisli finalno pitanje:
-A da li taj momenat može da traje duže od ovoga?- i pljesne rukama.
-Naravno da može. Naravno da treba. Ali njegovo trajanje zavisi od ljudi koji se vole. Ili misle da se vole. I od toga ...
-..da li lažu, koliko lažu i iz kog razloga?
-Zašto me išta pitaš kad sve znaš?!
-Zato što mislim da ja volim uvek. Nemam taj momenat. I ti si sama rekla, pre neki dan, da ljubav nosiš sa sobom. Čula sam te kad si to rekla.I onda sam skontala da i ja, kao i ti volim uvek.To je onda baš dugačak momenat, zar ne...?


Za  jednu Tamaru,
jer su deca najpametniji ljudi na svetu....

субота, 17. децембар 2011.

Ljubav nosim sa sobom

-Lepa si.
To je rekao dok je provlačio ruku kroz kosu, mokru od brze i tople kiše, kao da je juli mesec.Pogled ispod trepavica, koji je dobio, nije bio kao onaj iz knjiga o zavođenju, već je bio potpuno njen. Čak, mogao se zakleti, napisala bi bolji priručnik o zavođenju od bilo koje druge američke sveznadarke.
-Gospode, da li se za takav kompliment kaže "hvala", da li se pokloni, kao kniks, ili šta?
-Samo se bude ti, ništa drugo....
Pogled koji prati liniju prsta kojim ocrtava ivicu šolje sa čajem.I neverica, koju vidi u njenim očima.Skreće pogled sa te slike i zabavlja se sa nečim trivijalnim, jer bi možda ako duže ostavi pogled na toj slici, ista nestala kao balon od sapunice.
_Kako izdržavaš?-pitao je okrenutih leđa.
-Hm, do podneva osvojim pola sveta, a posle podneva nastavim dalje...život je borba, zar ne?
-Da, to i ja uvek kažem.Ali, ti...
-Zato što sam lepa, trebalo bi da manje mogu da izdržim?
_ne, nisma ot mislio, ali opet..
-Imam tajnu..-šapnula je, ali je to odjeknula kao da je viknula iz sveg glasa...
-Naravno, ako mi kažeš, to više neće biti tajna?
-Naravno da ću ti reći. Ljubav.
-Šta ljubav?
-LJubav nosim sa sobom.

-To je tajna?
-To je tajna. Suština sveta. Ljubav nosim sa sobom.Ona je moj orden za hrabrost, najlepši osmeh, i prvi otkucaj srca.Ona nadahnjuje, spasava i oživljava.
-Znam.jer i ja sam počeo sličnu ljubav da nosim sa sobom.
-I bolje ti je nego ikada do sad?
-Upravo tako.....

петак, 2. децембар 2011.

Saopštenje za javnost “Ne uvodite politiku u škole”




Povodom početka izbornih kampanja sve većeg broja političkih stranaka, Mreža udruženja RODITELJ podseća sve aktere koji će uzeti učešče u predizbornim aktivnostima (sve političke stranke, marketinške agencije, medije i nadzorna tela koja će kontrolisati regularnost izbora) da ni u jednom trenutku ne dozvole uvođenje politike u škole na bilo kom nivou obrazovanja, ni neposrednim ni posrednim putem, niti bilo kakvim aktivnostima nejasnog karaktera.

Mreža udruženja RODITELJ pre nekoliko meseci reagovala je zbog flagrantnog kršenja prava deteta u smislu zloupotrebe lika deteta u reklami jedne banke. Izvučeno iz konteksta ili ne, samo učešće deteta u nečemu za šta su roditelji dali saglasnost ili nisu dali saglasnost, jeste društveno pitanje, ali i pitanje širokog tumačenja prava i pravila koja regulišu oblast reklamiranja.

Međutim, zakon je u nekim situacijama veoma lako tumačiti. Posebno one odredbe koje izričito zabranjuju bilo kakvo stranačko organizovanje, promivisanje stranačkih stavova ili funkcionera kao i bilo koju stranačku aktivnost u obrazovnim institucijama. Obrazovne institucije čiji su osnivači Republika, Pokrajina ili jedinica lokalne samouprave jesu dobro svih građana i građanki i nihove dece, dakle, ne pripadaju ni jednoj stranci. Prekršaj ovih pravila je nedopustiv, jer upravo ove institucije uživaju svojevrsnu autonomiju i nezavisnost od takvih vrsta uticaja. Nije bitno da li je do prekršaja došlo namerno, u smislu namerne medijske promocije ili slučajno, jer prekršaj je prekršaj u ovom slučaju.

Svesni da kampanje političkih stranaka polako počinju, a sve u susret predstojećim izborima
(koji još uvek nisu raspisani), apelujemo na sve političke stranke da ne dozvole sebi ovakvu vrstu prekršaja. Deca se nalaze u školama da bi učila o svemu i svima jednako. Bilo kakva stranačka obeležja u školama narušiče njihovu autonomiju i objektivnost, a o etičnosti takvog postupka moglo bi se raspravljati na drugim instancama.

Mreža udruženja RODITELJ osnovana je sa namerom promocije porodice i roditeljstva kao društvenih vrednosti, i zaštite prava roditelja, budućih roditelja i dece. Od 2006 godine do sada, suočavali smo se sa brojnim iskušenjima, posebno u pogledu javnog zagovaranja, tačnije prilikom izrade i donošenja propisa u ovoj veoma osetljivoj materiji. Danas zaista nije lako biti dobar roditelj, čak nije lako uopšte i biti roditelj. Ali, dajemo sebi za pravo da ponekad podsetimo nadležne organe, druge institucije i pojedince na propise koje su sami usvojili, jer temelj dobre države poččiva ne samo na donošenju propisa već i na njihovom poštovanju.


Mreža udruženja građana RODITELJ
Centri u Beogradu, Novom  Sadu, Nišu, Kragujevcu, Kraljevu, Užicu i Pančevu

петак, 18. новембар 2011.

САОПШТЕЊЕ УГ РОДИТЕЉ НОВИ САД ПОВОДОМ 19.НОВЕМБРА, ДАНА БОРБРЕ ПРОТИВ ЗЛОСТАВЉАЊА ДЕЦЕ

То није било моје, твоје нити дете наших пријатеља. Добро, је, хвала Богу, одахнеш. Али је опет било НЕЧИЈЕ дете. Нечије дете које није знало како да изађе на крај са насиљем својих вршњака. Нечије дете које је постало предмет у неком порнографском снимку. Можда је оно, верујући да се ништа неће лоше десити дало своју сагласност. Можда су родитељи тог детета дали сагласност.А можда сагласности није ни било. Него само сурово прекидање детињства.Сурово прекидање живота и илузије о свету, каквим га познајемо из бајки и других прича које смо и ми сами добијали као деца пред спавање.Нечије дете, које је завршило на „штајги“, које продаје себе, своју душу и тело, тражећи помоћ, тражећи љубав, коју није добило, или је није добило у довољној количини. Питаћете, која је то довољна количина љубави и пажње,коју треба показати детету да би оно било задовољно и срећно?

Она се, напомињемо, не мери новцем. И никада немојте мерити своју љубав и пажњу према детету поклонима. Већ мерите моментима у којима сте заједно радили оно што то дете воли, мерите оним заједничким успоменама које ће дете , са вама у главној улози, носити у свом срцу и глави целог живота. И чините добро, и свом , и мом и детету ваших пријатеља. Јер само тако можете и ви и ми да одахнемо и будемо мирни.




Чини се да ни стотине „Армагедона“ неће моћи да зауставе злостављање деце. Јер, треба знати, „Армагедон“ стиже као репресија, као одговор и својеврсна „песница правде“ за оне који су већ преживели злостављање.То значи да ћемо у овом саопштењу апеловати , не као што то обично радимо на доносиоце одлука (Народна скупштина републике Србије надлежна министарства, и други органи власти), већ искључиво и само на ЉУДЕ. Обраћамо се вама и нама, који смо родитељи, или ћемо то тек постати. Или нећемо моћи да будемо родитељи, из ових или оних разлога.Али смо негде још увек у дубини остали људи.Апел је дакле превентиван се састоји у следећем:

1.Обратите пажњу на најситније промене у понашању свог детета.Никако не изигравати истражног судију, нити преки суд, у случају детектовања било каквог проблема.Нити према свом нити према другог детету.Можда управо тај стални одговор на исти питање: „како је било у школи“-„било је добро“, може да крије могуће проблеме. А можда и не. Али уверите се у то, на миран и здраворазумски начин. Детету сте подршка, никако иследник и супротстављена страна.

2.Ако знате за случај злостављања детета, случај породичног насиља, или само сумњате да се тако нешто одиграва, пријавите то надлежним органима. Немојте ово схватити као позив за „лов на вештице“, нити да желимо да се врши пријављивање из пакости или других разлога. Ваша благовремена реакција може спасити нечији живот од угрожавања или потпуног уништења и то не смао у физичком смислу. Али имајте у виду и да исхитрена реакција и неправедно оптуживање може да начини још већу штету.



Данас је 19.новембар, Међународни дан борбе против злостављања деце. Учинимо сви напор да „Армагедон“ не буде вест дана. Учинимо да се , клиширано речено, све вредности врате на своја права и заслужена места. Да одрасли буду заштитници а не злостављачи деце. Да будемо сви безбедни на улици, у кући, у продавници, у школи,на интернету. Да нико не буде повређен или убијен прејаком речју или недоличним чином. Да се детињство врати деци, у сваком смислу.

среда, 16. новембар 2011.

Ruka koja drži mač

Dama dobija poljubac u ruku. Bilo da je u rukavici, onoj satneskoj, ili svilenoj, bilo da je bez nje. To je znak poštovanja i divljenja muškarca prema toj ženi.No može biti i znak udvaranja, potajnog, onako skrivenog. Momenat dodira dvoje ljudi koje možda cela finasijska klasa razdvaja. Ili starosna klasa. U neka stara vremena, jedan od retkih susreta dva tela koja osećaju nešto , jedno za drugo, i jedini društveno prihvatljiv način za iskazivanje naklonosti.
Izgubilo se, ovo ljubljenje ruku. jedino to čine istinski vernici, nakon bogosluženja. Poljubac za ruku svetog čoveka. Poštovanje i divljenje. Poljubac za damu. Mladu ženu.udovicu. Stariju ženu. Baku. Ali iznad svega poštovanje za  nekoga.

Desilo mi se nekoliko puta, da dobijem taj poljubac. U ruku, naravno,. I uvek je radio onaj instinkt sramezljivosti, neverice da tako nešto još uvek postoji i da još uvek ima ljudi koji su u ovom savremenom svetu spremni da učine jedan takav "out" potez" i poljube ruku žene, usred uzavrele betonske džungle. Ceo čin je nekako nadrealan, a opet dovoljno stvaran. I osećaj, koji ostaje nakon tih par sekundi nečijeg iskazivanja pažnje, čini se , traje mnogo, mnogo duže.

Zbog čega ova priča? Pre nekoliko dana, drugarica je sva ustreptala, ispričala kako joj je suprug, odjednom, iznebuha, poljubio ruku.pružila je ruku ka njemu, da uzme valjda ključeve od kola ili šta već. Nije joj odmah spustio ključeve u ruku, nego je prvo, kao u stara dobra vremena, poljubio njenu ruku. Iznenadila se, naravno prijatno.

-Šta je to sad bilo?

-Mogu valjda svojoj ženi poljubiti ruku?

-Ma naravno da možeš, ali što baš sad i što baš tako?

-E, vi, žene. Sve hoćete da znate. Došlo mi je. Pogodile se kockice. Pogodno si mi pružila ruku. Ljubim ruku žene koju volim, kojoj pripadam, kojoj pripada svo moje vreme vreme i ostatak mog života. Poljubio sam ruku koja miluje, sprema ručak, vezuje mi kravatu, oblači našu decu, sebi fenira kosu, briše suze i pruža najtopliji zagrljaj. Eh da i ruku koja po onoj tastaturi po kojoj si u stanju da čukaš satima, je u stanju da napiše najlepše stihove ali i n ajubojitije kritike. Dakle, u čemu je problem?

Pošto je to izgovorio u jednom dahu, mogla je samo da mu odgovori na isti način. Pošto je još uvek držao njenu ruku u svojoj, okrenula je dlan, i poljubila njegovu ruku. Sad se on zgranuo.

-A što si ti to sada uradila?

-E vi muškarci,-nasmejala se, - sve hoćete da znate. Poljubila sam ruku čoveka koga volim, i kome pripadam ostatak svog života. Ruku čoveka kojom on drži mač kojim brani i štiti svoju porodicu. To je ista ruka koja sigurno okreće volan dok vozi svoju porodicu. Ista ona ruka koja odmahne, kad mu se ponudi neko piće, ruka kojom pridržavaš našu decu.U čemu je sad tu problem?

Očito, ni u čemu. problema nema. samo iz ove priče sledi da i muškarci, oni bitni u našim ženskim životima, naše slabije ili jače polovine s vremena na vreme zaslužuju ovakav gest. Ta ruka koja drži mač uperen prema opasnostima iz spoljnog sveta, naš je najbolji saveznik. I to nije više stvar ljubavi. To je stvar poštovanja i razumevanja.Ako ga tražimo od njih za nas, moramo biti spremne da to isto iskažemo i mi njima. jer to je suština pune i prave jednakosti...zar ne?

уторак, 25. октобар 2011.

Podrška uspravnom hodu

....odavno više ne hodam sigurno. Teturam, od tabora do tabora. Od klopke do zamke.Od nacionalnog do nadnacionalnog i iracionalnog.Između rukovodstva i administracije, bukvalno i figurativno...



Novogodišnje želje

Svake godine su iste. Novogodišnje želje. Puno sreće , zdravlja, uspeha.LJubavi. Da diplomiraš, oženiš se/udaš naredne godine.Ranije se želelo puno para, sada samo dovoljno para da se može pristojno živeti mesec dana. Da ti deca budu vesela. Da nam zima bude kratka, da bude grejanja.Da nam bude, u ovoj zemlji bolje, da živimo bolje.

A onda sam čula , dva dana pred kraj 2005. godine, želju kakvu dosad nisam: želju da se onima, kojima se ista upućuje, ostvare građanske slobode. Smešak je smenila ozbiljnost.Koje slobode? Slobode za ili slobode od? Sloboda mišljenje, govora, veroispovesti, političke propagande... ? Slobode prve ,druge, pete generacije ( kao što je npr. pravo na zaštitu životne sredine)?Prirodna prava, koja stičemo sopstenim postojanjem, ili samo ona prava i slobode koje nam zakonodavac odredi?Bez obzira na državljanstvo, teritoriju na kojoj se ljudi koji će ih ostvariti, nalaze. Veoma lukava želja!

Ipak, poslednjeg dana stare godine, meni samoj je upućena još originalnija želja. "Spokoj tvojoj duši, strast tvom srcu, podrška tvom uspravnom hodu". Ovaj poslednji deo me je zabrinuo. I zamislio. Stvarno, odavno više ne hodam sigurno. Teturam, od tabora do tabora. Od klopke do zamke.Od nacionalnog do nadnacionalnog i iracionalnog.Između rukovodstva i administracije, bukvalno i figurativno.


Čini se da su primat u društvu i državi preuzela aktivna politička prava( onako kako ih je definisao famozni opat Sjejes u 18 veku), koja su, nakon što su formirala određena društva i države , postala sama sebi svrha. Nasuprot očekivanjima, ova prava su unela još veće etiketiranje među činiocima društvenih promena.Dakle, tu su oni koji ta prava koriste u svoje ime ali za korist drugih, i oni drugi, koji sve čine samo za svoj račun. I između takvih teturam već deset godina, otkako sam punoletstvom ušla u sistem ove države. O podsistemima i da ne govorim....





Neizvesna je i linija po kojoj hodam. Partijska, državna ( vladina), nevladina? Manjinska , većinska( bilo u smislu nacionalne ili partijske pripadnosti)?Hodam li prema EU? Nema nas u njihovom narednom budžetu do 2012. Zbog neizvršenih obaveza prema međunarodnom tribunalu, verovatno će biti odložen početak pregovora o pridruživanju i stabilizaciji. Jednom kada se odlože, to može trajati nekoliko meseci ili godina. Integracija nam je potrebna, da ojača ovaj šaroliki nation, moralno, politički, duhovno. Da inspiriše buduće generacije da rade nešto za svoju zemlju, a ne da sve napore usmere za odlazak iz nje.

Jedino je izvesno da je Vojvodina, u kojoj živim, priznata kao srednjoevropska regija. Dakle barem nešto imam, barem ka Srednjoj Evropi ne moram da stremim. Ušuškaću se u multi- lingvalnost, multikulturalnost, multi konfesionalnost, multi-sve. Jedino je ovde hod kako -tako siguran....

...Zašto je tako teško hodati uspravno? Jer je osvajanje demokratije, kao inspiracije za takav hod, teško.Osvajanje individualnih prava, kao konstitutivnih elemenata demokratije, još je teže.Prvo upućuje na koncept građanstva,i minimalni sadržaj svake moderne demokratske države, koji je nastao iz plemenite ideje da se jednim konceptom obuhvati što je veći mogući broj ljudi. Onda je , kažu neki istoričari, nastao, veliki problem, već posle Francuske revolucije. Bilo je puno građana. Ponosnih na to, što više nisu podanici, gospoda ili gospođe, već samo građani. Iz toga je dalje proisteklo dalje osvajanje njihovih prava i sloboda, kao načina za sopstvenu zaštitu i samoodržanje.MOžda već sutra totalitarizam ponovo pokuca na vrata, valja se obezbediti .

Demokratija podrazumeva manji stepen odvojenosti državnog aparat od naroda, ili, bolje rečeno, direktno ili indirektno participiranje naroda -građana -glasača u procesu političkog konstituisanja države u kojoj žive. Putem izbora : redovnih , vanrednih, izvan-rednih... Putem referenduma, narodne inicijative, plebiscita.. Da li bi iko mogao pomisliti da će takvim građanima dosaditi da budu posmatrani jedino kroz prizmu izbora, jedino kao deo glasačke rulje, spremne da kad neko podigne ruku, "da ga kao puk slijede"? Ali to je vrhunac koncepta građanstva!učešće u vlasti i njenom izboru, putem svojih legalno i legitimno izabranih predstavnika! kako to može biti- deprimirajuće!?Učestalim pozivima u pomoć država signalizira građanima da je nešto veoma trulo, ali da odgovornost za odstranjivanje istog želi da prebaci na narod. Sa druge strane, građani postaju "totalni građani", u konstantnom strahu od novih poziva za izbore.

I zato je teško hodati uspravno.Jer čim se uspraviš, neko će te pozvati da glasaš za njega. Ili će te neko oglasiti za faktor nestabilnosti, za osobu kojoj se ne može verovati i koja nalik Mata Hari, sve vidi i sve zna i skupo prodaje svoje tajne onima kojima su potrebne.Čuvar si mračnih veština, siva eminancija, koja bi da uruši tvorevine izgrađene na samoupravljanju, koje još uvek opstaju - samoupravljanjem. Tvoja borba za ostvarenje tvojih i prava i sloboda drugih će biti okarakterisana kao destruktivna, neznabožačka, iritantna. Smetaš, jer si dovoljno mlad, dovoljno uspešan i dovoljno drzak da to javno pokažeš. Uspravan hod jeste lice demokratije , ali njegovo naličje još uvek čine male , sujetne duše, kojima će taj uspravan hod, umesto za ponos, predstavljati najveću uvredu. I tako u krug, dok ne digneš ruke od establišmenta kojim si okružen i odeš, glavom bez obzira u inostranstvo, gde će ceniti to što si mlad , uspešan i ne stidiš se toga.



Epilog

Danas je Sretenje. Dan kada je donet prvi srpski Ustav, jedini koji nikad nije stupio na snagu, ali je postao poznatiji od bilo kog drugog ustava koji je važio. Veliki emancipatorski put je pređen od "Slova" Božidara Grujovića iz 1805. Pa opet od 1838. godine , skoro do danas. Zašto kažem skoro? Najviši pravni akt u Republci Srbiji je još uvek toliko osporavan Ustav iz 1990( sa pravne , političke , ideološke strane). Svi ga kude, ali s esvi pozivaju na njega. I ne mogu, što je valjda najgore, da naprave-bolji. Imamo više predloga Ustava nego što smo zvanično imali važećih ustava, računajući i Slovo i Sretenjski Ustav. Zapravo, stala sam kod broja 17, toliko su moji skromni umni kapaciteti mogli da prihvate. Nijedan od njih me nije ubedio da ću moći uspravnije da hodam nego što to sada činim.Izgleda da će uspravan hod u ovoj zemlji, bez saginjanja i osvrtanja ostati jedino u domenu -novogodišnjih želja....

pocetak 2006. godine

Живот није маркетиншки тренд

Мар­ке­тинг је чу­до. У сва­кој ре­кла­ми, окру­же­ни то­плим то­но­ви­ма, игра се и сме­је срећ­на по­ро­ди­ца. Ма­ма. Та­та. Син. Кћер­ка. И ни­шта вам дру­го не пре­о­ста­је не­го да по­же­ли­те да има­те та­кву по­ро­ди­цу, као из ре­кла­ме. Али шта он­да ако не ус­пе­те да ство­ри­те ту исту сли­ку срећ­не по­ро­ди­це? Јер, се­ти­те се Тол­сто­је­вих ре­чи да сва­ка срећ­на по­ро­ди­ца ли­чи јед­на на дру­гу, а да је сва­ка не­срећ­на по­ро­ди­ца не­срећ­на на свој на­чин. Оно што нам до­но­си са­вре­ме­ни жи­вот је­сте сва­ка­ко да­ље од те сли­ке срећ­не по­ро­ди­це. Јер и кад су че­тво­ро спо­ме­ну­тих на по­чет­ку, ко­јим слу­ча­јем, на истом ме­сту у исто вре­ме, кћер­ка ве­ро­ват­но тип­ка до бес­кра­ја по­ру­ке на мо­бил­ном, син игра игри­це, та­та уз пи­во пра­ти ен­гле­ску Пре­ми­јер ли­гу, а ма­ма скла­ња остат­ке хра­не по­сле ве­че­ре и уз­ди­ше, пи­та­ју­ћи се у че­му јој је про­шла мла­дост. Или ни­је та­ко? Да не ка­жем да је мно­го ре­ал­ни­ја дру­га сли­ка, да је та­та тај ко­ји ку­ва и пе­гла, а ма­ма ра­ди по 12 са­ти јер сво­јом упор­но­шћу до­но­си ве­ћу пла­ту у ку­ћу. И за­ми­сли­те, ни­ко од њих дво­је не­ће у јав­но­сти да при­зна да су за­ме­ни­ли уло­ге и да им је баш до­бро та­ко.




Не­дав­но смо на јед­ном окру­глом сто­лу чу­ли сво­је­вр­сне при­мед­бе на ра­чун упра­во ове сли­ке срећ­не по­ро­ди­це, ко­ја пра­ти на­шу де­цу кроз це­ло њи­хо­во од­ра­ста­ње, по­чев од пр­вих сли­ков­ни­ца, бу­ква­ра, па до сред­њо­школ­ских књи­га. Увек су оно че­тво­ро ту – ма­ма, та­та, син и кћер­ка – што не од­го­ва­ра срп­ској ствар­но­сти, јер нам је при­ра­штај ма­њи од јед­ног про­ми­ла, да­кле, на је­дан брач­ни пар је­два да до­ђе јед­но де­те. А ако по­ро­ди­ца има и дво­је де­це, или су два си­на или две кћер­ке. Ре­дак је, да­кле, та­кав пар по­то­ма­ка, ко­ји за­до­во­ља­ва мар­ке­тин­шке нор­ме рав­но­прав­но­сти по­ло­ва.



Мно­ги де­цу не­ма­ју ду­го го­ди­на. Мно­ги се и раз­ве­ду, или им брач­ни друг умре, па оста­ну као та­ко­зва­не не­пот­пу­не по­ро­ди­це. Ка­ко он­да убла­жи­ти бол де­те­та ко­је из­гу­би јед­ног ро­ди­те­ља, а у бу­ква­ру ви­ди ту срећ­ну по­ро­ди­цу? И зна да, и ако до­ђе очух или ма­ће­ха, то ви­ше не­ће би­ти та иста сли­ка. Бо­ли то, зна­те, и де­те и тог ро­ди­те­ља ко­ји оста­је сам.



Да­ље, и на­црт гра­ђан­ског за­ко­ни­ка, ко­ји ди­же пра­ши­ну ових да­на у јав­но­сти, са број­ним но­ви­на­ма, пред­ви­ђа и ци­вил­но парт­нер­ство, то јест за­јед­ни­цу две осо­бе истог по­ла. Зна­чи, ве­о­ма је ве­ро­ват­но да ће се уско­ро у бу­ква­ри­ма на­ћи и сли­ка срећ­не по­ро­ди­це са два ро­ди­те­ља истог по­ла.

Не­дав­но је об­ја­вље­на при­ча о из­у­зет­ној хра­бро­сти јед­не мла­де же­не са мул­ти­плом скле­ро­зом ко­ја је ро­ди­ла де­те. Њен муж је уле­тео у би­ро­крат­ски клинч, тра­же­ћи за­кон­ско пра­во да као отац пре­у­зме ње­но од­су­ство ра­ди не­ге де­те­та. Ве­руј­те, срећ­ни­ју по­ро­ди­цу од њих тро­је у том ма­лом, ме­мљи­вом пот­кро­вљу ни­сам дав­но ви­де­ла. Ми­слим да би при­ме­ри та­квих по­ро­ди­ца та­ко­ђе тре­ба­ло да на­ђу ме­ста у мар­ке­тин­гу или уџ­бе­ни­ци­ма, иако ни­су мо­жда баш сви­ма ле­пи за око. За­то што је то ства­ран свет. И за­то што ће се он­да мо­жда бо­ље и раз­у­ме­ти ин­клу­зи­ја.



Пи­та­ња су мно­га, чи­ни ми се, овим отво­ре­на. А ко­лум­ну за­вр­ша­вам, са су­зом у оку, јер су ми та сли­ка не­пот­пу­не по­ро­ди­це и тај бол по­зна­ти. А ва­ма ко­ји пи­ше­те уџ­бе­ни­ке и пра­ви­те ре­кла­ме, да ли по осе­ћа­ју ча­сти, на осно­ву чи­ње­ни­ца, дик­та­та по­ли­ти­ча­ра или мар­ке­тин­шких трен­до­ва, ка­жем да отво­ри­те вра­та. Жи­вот нам се де­ша­ва. И скроз је дру­га­чи­ји од оног на сли­ка­ма.


Објављено у листу Правда,8.јул 2011.године

Andjeo cuvar

"- Tako si....-zastao je tražeći pravu reč.
-Pogledala ga je , onako iskosa, očekujući neku analizu svog ponašanja.
-Moja. Rekao je jasno i glasno, glasom koji se i njemu učinio nepoznatim.Čudno, pomislio je, dok joj je rukom prolazio kroz kosu. To je poželeo da radi svakog dana, od kako je prvi put onako ovlaš dodirnuo njenu kosu.



Tačnije, nije to ni bila kosa, to su bili neki čuperci i lokne koje su bez nekog rasporedile ispod zimske beretke. Tamne boje, nije se sećao koje. Ali je delovala nekako i ozbiljno i devojački i detinje i -oficirski. Imao je napad kavaljerstva, pa je otpratio na čaj u obližnjem kafiću. I darivao buket mimoza. Pitao je šta radi i čime se bavi.Odmah je izvadila telefon i ćutke, videlo se tražila nešto u njemu, očito neku fotografiju. Kad je našla pokazala mu je. Slika dece, nestašne kao i njeni čuperci ispod beretke malopre." To je moj posao, moja religija i moje političko opredeljenje. Dok smo ulazili, primetila sam da si odmerio prostoriju i namerno iazbrao sto koji je najuočljiviji u celoj prostoriji ima direktan put ka izlazu. Nadam se da nemaš nameru da me napadneš, jer nisma od onih koje vrište i jauču, nego prvo bijem pa onda mirno odem. A ti, koja je tvoja priča?".

" Eto s vremena na vreme budem nečiji anđeo čuvar. I to je sve".

" Nemaš nikakve krajnje namere za to vreme? Mislim, ne zloupotrebiš svoj položaj?"
-"Pa ako postoji obostrana saglasnost, onda zloupotrebe i nema zar ne?"
Vrtela je beretku po stolu, ne gledajući u njega nego fiksirajući svoj prst unutar beretke kojojm ju je i okretela prsnula je u smeh:" Ma da, sira nije ni bilo a dva i dva su uvek četiri. Ne znam mene je život naučio da dva i dva mogu biti i 5 i nula. Možda tvoj svet funkcioniše drugačije pa je tamo rezultat četiri?"-pogledala ga je ispod oka.

Zamislio se. Ovo je bilo daleko od ispraznog razgovora.


"Moj svet je svet discipline i tačnosti. Da, do sada sam verovao da su dva i dva četiri, ali ako mi daš dobre argumente za neko drugo rešenje, biću spreman da prihvatim".

"Hajd' da budemo iskreni, može?"-zabacila se u svoju stolicu i skoro preteći prekrstila ruke na grudima." To je isto kao priča o tome da li treba imati seks na prvom sastanku ili ne. Devojke o tome razmišljaju u nekoliko pravaca, muškarci samo u dva.90 posto njih prihvati argumente devojke i krene da traži drugu, a onih 10 posto koji ne prihvate, izvrše krivično delo silovanja".
Zabezeknuo se: "Ti sad hoćeš da kažeš da ću ja tebe da silujem??"
"Ma ne, daleko do toga. Nego ti tražiš od mene da ja silujem tvoje mišljenje. A ja to neću. Jer mislim da si vredan sebi i drugima takav kakav si.Iako možda pogreno misliš da su dva i dva četiri".

"Znači ništa ni od seksa, ni od silovanja? Dobro je ja sam se već uplašio da će ovo biti kliše"-osmehnuo se.
" Nisam kliše.Nisi ni ti.Ja sam ti pokazala moju religiju, a ti si svojim ponašanjem pokazao svoju religiju. I znaš šta? Ja ću to poštovati dok ti budeš poštovao moju.

Ćutali su neko vreme. Pomerala je usne pevušeći pesmu koja se čula u kafiću.
"Znaš.."-počeo je.
" Ne znam-osmehnula se ni ne podižući pogled.- A ne znaš ni ti.Možda ćemo zajedno saznati , ko zna..."

Uzeo joj je ruku preko stola. " Vidim da si se zatvorila. Zaronila negde. Ne kažem da treba skroz da se otvoriš zbog stranca, ali malko , zračak svetlosti, nije na odmet..može?"

" U pravu si. Jer ko će mene hteti? Sa ovakvom prošlošću, na čiji sam sam jedan deo ponosna ? Da ne govorim o onoj tradicionalističkoj misli da razvedena žena je neupotrebljiva, jer ju je već neko odbacio pa ako nekom nije bila dobra, zašto bi drugom bila dobra".



"Hajd' da se dogovorimo. Ja bih da budem tvoj anđeo čuvar, ako to želiš. Onoliko koliko mogu i onoliko koliko ti daš"
" Aha. To podrazumeva da nema zaljubljivanja, cirkusa, i prosidbe"-osmehnula se.

"Tako nekako"-slobodnom rukom je pozvao konobara da plati račun, i ne ispuštajući joj ruku iz druge ruke, tako je i povukao ka izlazu. Nije osetio ni trunku straha.Ni kod sebe ni kod nje.


I opet ju je pogledao. Sada posle toliko vremena.Setio se kako mu je nedostajala prvi put kad je otišla na službeni put na nekoliko dana. Umirao je od neke čudne praznine, znajući da je u drugoj državi.A onda je i on sve češće išao na službeni put. I opet ga je dočekivala sa istim čupercima, ispod beretke, letnjeg šešira ili su joj jednostavno ispadali iz nevešto i nabrzinu napravljene punđe.I prozvao ju je ženom zmajem. Nije mislio da će ikome to ikad reći, ali da. Definisao je nju, jaku i hrabru ženu.Priznao da je bila u pravu. Ni jednog momenta nije silovala, kako je rekla na početku, njegovo mišljenje. On je ostao u svojih 2+2=4 svetu, dok je kod nje to i dalje bilo i 0 i 5 i 23...Slobodna i nenametljiva. A opet njegova. Shvatio je ono što malo muškaraca shvati. Pripadati nekome nije psihološki i zakonski ili genetski ili muški loše. To je u stvari najbolji deo života muškarca sa i pored neke žene. Ako muškarac to ne shvati, bolje je da žena odustane od njega. Jer, na kraju krajeva, nije on izabrao nju, nego ona njega. I bira ga svakog dana, iznova, čini mu se. I srećan je zbog toga.

понедељак, 6. јун 2011.

Škola u ratnoj zoni

Danas su nam bila kola hitne pomoci u skoli, opet""Zašto opet"." Pa neko je grunuo petardu nekom starijem pa mu povredio oko.A juce su se M. I Dj iz petog gurali, pa je orman pao na Dj.Ali dobro su svi, a ni ormanu nije nista, pa nije nastavnik nista primetio. A Pre mesec dana su s eigrali u boravku sa šibljem, pa je isto bila hitna pomoc".Jel to škola, ili ratna zona?"Dete sleže ramenima.


Nisam roditelj koji će svoje dete držati pod staklenim zvonom, tj zaštićeno u svakom smislu. Ali, naravno ne bih ga ni isturala na prvu borbenu liniju. Jer školovanje i život su se pretvorili u-borbene linije. U prve redove su išli najhrabriji, svesni da će možda poginuti. danas, u figurativnom smislu, u prve redove idu oni koji hoće svašta nešto da dokažu a ponajmanje hrabost.Pre da dokažu ludost.

"Dečji nestašluk koji se oteo kontroli" je postala dijagnoza za svaki nasilni incident u školama, ili na igralištima, ili bilo gde , gde deca provode svoje slobodno vreme.Ovu dijagnozu prečesto su počeli ovakvim negativnim pojavama da daju školski pedagozi ili psiholozi, ili stručnjaci koje ponekad konsultujemo.Čak , često su ovu dijagnozu počeli da koriste i roditelji.

Usled "dečjeg nestašluka, koji se oteo kontroli" je pre neku godinu, tučak za meso, koji je nastavnica domaćinstva koristila na času tog izbornog predmeta u jednoj školi, završio - u njenoj glavi. Drugi, dečji nestašluk je pak doveo do toga da su tri devojčice naterale svoju drugaricu da jede travu ispred škole u koju sve četiri idu. Treći nestašluk je doveo do objavljivanja vidoe klipa na youtube-u , gde se vidi kako nekoliko devojčica maltretiral drugaricu.I još jedan nestašluk je doveo do potresa mozga jedne učenice šestog razreda, koja je prvo bila zatvorena u orman, pa onda su je par dečaka vukli za noge. U otimanju je udarila glavu u ivicu ormana. Kažu da se nije otimala, sve bi bilo ok.

Pa ne bi bilo ok. I to više nije samo stvar ni RRA, u smislu da li stvarno sprovodi kontrolu emitera u koje vreme pušta koje sadržaje na svom programu, niti samo roditelja, koji nikako nemaju opravdanje što rade dva posla i nezadovoljni su svojom platom, te ne vide da im dete oponaša nečiji obrazac nasilja; to više nije ni samo stvar škola, jer slažem se, nisu škole naši bejbisiting servisi, ali odavno su, čast izuzecima, prestale da vrše vaspitnu funkciju u okviru vaspitno obrazovne funkcije, koja im inače stoji u zakonu kao obavezna i prevashodna delatnost.To više nije stvar samo psihologa ili pedagoga u školama ili Centrima za socijalni rad. To je stvar svih nas, i promene ponašanja koja treba da dođe odozdo, od nas samih. Nema tog zakona koji će nam uvesti red, a mi ga, samo zbog inadžijskog gena u svima nama, nećemo poštovati.

Naša deca su u pitanju. Gube se u nasilju, u kome mi bar donekle plivamo.U onom istom nasilju koje vidim pred trening karatea starije grupe, dečaka koji jurcaju mahnito kroz hodnike preko svih nas i polivaju zidove vodom. Džaba trener govori da je karate način života i da nije tuča, nego ideal.Gube se u nasilju jutarnjeg pozdrava, često psovke, koja im je prva, umesto onog klasičnog i izlizanog "ćao". Gube se u nasilju koje vide, čije slike im i mi, nesvesno, svakog dana pružamo.

Ko ima uho, neka čuje. Ko može da zaustavi, neka istupi.Znam vas dosta koji to činite za svoju decu.Znam još više onih koji to čine i za drugu decu.

A zašto to ne bismo učinili SVI?