понедељак, 6. јун 2011.

Škola u ratnoj zoni

Danas su nam bila kola hitne pomoci u skoli, opet""Zašto opet"." Pa neko je grunuo petardu nekom starijem pa mu povredio oko.A juce su se M. I Dj iz petog gurali, pa je orman pao na Dj.Ali dobro su svi, a ni ormanu nije nista, pa nije nastavnik nista primetio. A Pre mesec dana su s eigrali u boravku sa šibljem, pa je isto bila hitna pomoc".Jel to škola, ili ratna zona?"Dete sleže ramenima.


Nisam roditelj koji će svoje dete držati pod staklenim zvonom, tj zaštićeno u svakom smislu. Ali, naravno ne bih ga ni isturala na prvu borbenu liniju. Jer školovanje i život su se pretvorili u-borbene linije. U prve redove su išli najhrabriji, svesni da će možda poginuti. danas, u figurativnom smislu, u prve redove idu oni koji hoće svašta nešto da dokažu a ponajmanje hrabost.Pre da dokažu ludost.

"Dečji nestašluk koji se oteo kontroli" je postala dijagnoza za svaki nasilni incident u školama, ili na igralištima, ili bilo gde , gde deca provode svoje slobodno vreme.Ovu dijagnozu prečesto su počeli ovakvim negativnim pojavama da daju školski pedagozi ili psiholozi, ili stručnjaci koje ponekad konsultujemo.Čak , često su ovu dijagnozu počeli da koriste i roditelji.

Usled "dečjeg nestašluka, koji se oteo kontroli" je pre neku godinu, tučak za meso, koji je nastavnica domaćinstva koristila na času tog izbornog predmeta u jednoj školi, završio - u njenoj glavi. Drugi, dečji nestašluk je pak doveo do toga da su tri devojčice naterale svoju drugaricu da jede travu ispred škole u koju sve četiri idu. Treći nestašluk je doveo do objavljivanja vidoe klipa na youtube-u , gde se vidi kako nekoliko devojčica maltretiral drugaricu.I još jedan nestašluk je doveo do potresa mozga jedne učenice šestog razreda, koja je prvo bila zatvorena u orman, pa onda su je par dečaka vukli za noge. U otimanju je udarila glavu u ivicu ormana. Kažu da se nije otimala, sve bi bilo ok.

Pa ne bi bilo ok. I to više nije samo stvar ni RRA, u smislu da li stvarno sprovodi kontrolu emitera u koje vreme pušta koje sadržaje na svom programu, niti samo roditelja, koji nikako nemaju opravdanje što rade dva posla i nezadovoljni su svojom platom, te ne vide da im dete oponaša nečiji obrazac nasilja; to više nije ni samo stvar škola, jer slažem se, nisu škole naši bejbisiting servisi, ali odavno su, čast izuzecima, prestale da vrše vaspitnu funkciju u okviru vaspitno obrazovne funkcije, koja im inače stoji u zakonu kao obavezna i prevashodna delatnost.To više nije stvar samo psihologa ili pedagoga u školama ili Centrima za socijalni rad. To je stvar svih nas, i promene ponašanja koja treba da dođe odozdo, od nas samih. Nema tog zakona koji će nam uvesti red, a mi ga, samo zbog inadžijskog gena u svima nama, nećemo poštovati.

Naša deca su u pitanju. Gube se u nasilju, u kome mi bar donekle plivamo.U onom istom nasilju koje vidim pred trening karatea starije grupe, dečaka koji jurcaju mahnito kroz hodnike preko svih nas i polivaju zidove vodom. Džaba trener govori da je karate način života i da nije tuča, nego ideal.Gube se u nasilju jutarnjeg pozdrava, često psovke, koja im je prva, umesto onog klasičnog i izlizanog "ćao". Gube se u nasilju koje vide, čije slike im i mi, nesvesno, svakog dana pružamo.

Ko ima uho, neka čuje. Ko može da zaustavi, neka istupi.Znam vas dosta koji to činite za svoju decu.Znam još više onih koji to čine i za drugu decu.

A zašto to ne bismo učinili SVI?