субота, 20. фебруар 2016.

Verujem tebi, verujem u tebe

Pre nekoliko dana sam slusala jedan govor.
Bio je utoliko interesantniji jer ga je drzao moj najstariji i najbolji prijatelj.


Koji je, da bi dospeo na tu binu, na tu pozornicu, pod ta svetla, morao vise hiljada puta da pobedi sebe.
Da pobedi sve svoje strahove, nesigurnosti, nepoverenje u druge ljude i njihove dobre namere; morao je da pobedi gorcinu koju je osecao i osecaj izneverenosti; morao je da pobedi razocarenje, i da donese veliku odluku: da zeli da bude srecan.

Imao je svojih padova.Puno. Lupanja glavom o zid. Ponavljanja onih reci, kao mantre: zasto, zbog cega, koliko dugo, ne mogu, ne zelim, nema sanse, nije fer...I ti padovi su polako prestajali, bili redji, sto je vise poceo da govori o njima. Da ih analizira, da trazi gde su to bile pukotine u njegovom oklopu a on nije hteo ili nije mogao da ih vidi.
Imao je strpljenje ljudi oko sebe, skoro bezgranicno. Ljubavi i podrske, takodje. Put uopste nije bio lak, ali , kao sto je i sam rekao: cela muka, ceo trud, bili su vredni ovog momenta. I ovaj momenat je vredan svih buducih istih ili slicnih momenata. Momenata srece.


Mucio se oko toga govora. kako da napise, Kako da kaze. kako da gestikulira dok prica. Najvise , u poslednjim satima pred sam govor. U jednom momentu sam stala pred njega, sklonila te papire, beleske, teze, sta god i rekla sledece: govor koji se trudis da pises, da bi ga verovatno naucio napamet dolazi odavde,- i pokazala sam na njegovu glavu, ali to je greska, govor treba da ti dodje odavde- i pokazala sam na sredinu grudi, tamo gde se nalazi srce, dusa, zivot.
Napisao je u stvari sjajan govor. Ali onaj govor koji je izrekao na samoj bini je bio jedva 10 %od tog napisanog govora. I bio je milion puta bolji, jer je dolazio iz srca. Dolazio je iz onoga sto on jeste sada, sa razumevanjem onoga sto je bio ranije i na sta ne zeli da se vraca, i sa zeljom da bude , u buducnosti, jos bolja verzija sadasnjeg sebe.
Ono zvezdano nebo ti je granica.


Mozes ti to.
Znas ti to.
Verujem tebi, verujem u tebe.

Objasni mi sta je ljubav

Kazu, ceo region je uzdrmao onaj status o ljubavi. Da se od ljubavi zapravo i moze ziveti.
Da vam ta ista ljubav moze zivot dati ali i zivot,mir, i srecu oduzeti.
Ne govorim o zaljubljenosti, onim hormonima srece kada vidite neko lepo, slatko, zgodno celjade. Kada se zacopate do usiju, u neciji izgled. Mozda u to kako peva, govori ili se smeje. Ali priznajte, uvek ste se zaljubljivali u neciji izgled, prvo, zar ne?


Ne govorim o tome.
Govorim o osecaju koji vas obuzme celog/celu. Onako, od glave do pete.
Ne ostavlja vas, zapravo godinama na miru.
decenijama, mozda.
Zbog onog krisom drzanja za ruku ispod klupe.
Zbog nekih sasavih stvari koje su on/ona uradili za vas.
Zbog toga kako se osecate kada onaj/ona koju volite su srecni.
Govorim o osecaju koji vas obuzme kada vam neko saopsti da ste njegova/njena sreca i ljubav. Biti neciji razlog za srecu je velika odgovornost.Ali opet, i velika sreca.
Kada vam saopsti da ste mu/joj prva misao ujutro/uvece. Svaka misao, zapravo u toku dana.
da vase uspehe jednako slavi i vase nesupehe jednako boluje kao i vi.
Govorim o onome, jedna dusa, u dva tela.
I zapravo, treba da govorim o jos mnogo cmeu sto ne mogu da definisem.
Jer se prava , takva, istinska, sudbinska ljubav, zapravo i ne moze definisati.
Ona se dise.
Ona se zivi.
Smeje se sa vama.
Ona izvire iz ovih redova sto sam napisala a da ni ja toga svesna nisam.


Volite li vi tako?