уторак, 1. април 2014.

Tata je bio u pravu


Pre 19 godina, bas na dan prvog aprila, sam imala najozbiljniji razgovor sa mojim ocem.


PItao je , sta cu biti kad porastem.
Rekla sam mu, odrasla sam, uskoro punim 19 godina.


-Nisi, kceri odrasla. MOras doneti odluku cime ces se baviti, u svom ziv
otu, na dalje. Ja necu biti tu tokom tvog celog zivota, da vodim ovakve razgovore sa tobom.Necu biti tu da saslusam svaki tvoj argument. I da ti otvorim ona vrata koja su samo za tebe, a ti ih mozda i ne vidis.
-Nije zivot Kafkin roman.
-Ali je mozda nalik na neki drugi roman. I bice samo tvoj roman, jer ti, svojo glavom i idejama treba da pises stranice tog romana.
-Upisacu pravo.
-Dobro, onda.
-Neces mi reci pet hiljada razloga protiv toga, kao mama?
-Ne, jer ti nikada ne kazes , dok ne premeris cetiri puta, kao iz price. Uspeces u tome.

Tata je bio u pravu, za dve stvari.
Nije mogao da bude celog zivota uz mene.I da vodi ove ozbiljne razgovore sa mnom.
Nije bio tu kada sam odlazila na maturski ispit razmisljajuci: necu valjda pasti tu maturu jer volim vise Andreja Bolkonskog, nego smotanog Pjera Bezuhova.
Nije bio tu, da cujem pohvalni govor prof istorije na odbrani maturskog rada.Rekao je, da cu biti sjajan advokat, tako sam odbranila familiju Romanovih, da bi odustali od njihovoh glupog ubijanja, tada u ono vreme.
Nije bio tu da umesto mene ode do oglasne table i vidi, koja sam na ranglisti na prijemnom za fakultet
.
Nije bio tu ni za jedan moj polozeni ispit, diplomiranje, magistriranje, doktoriranje.

Nije bio tu kad sam postala majka, kad sam postala zena zmaj.


Drugo, uspela sam u tome sto sam mislila da cu raditi kad porastem.
Zato sto je taj nas najozbiljniji razgovor , iako vodjen 1. aprila,zapravo bio poslednji. Uspela sam, jer je to ispalo kao-obecanje. A ja obecanja- ispunjavam.

Tata je sutradan nakon tog razgovora , umro od infarkta.


Decaci, cuvajte svoje oceve. Ne budite isti kao oni, budite im nalik.Budite svoji, uvek pravi ljudi. Nosite ljubav za porodicu u srcu, glavi i desnici ruci.
Devojcice, cuvajte svoje oceve. Oni su prvi vitezovi vaseg detinjstva, koliko god se kasnije pokazali nesavrsenima.Oni su prvi borci za vas i vasu slobodu izbora. Kao moj tata.
Nedostajes mi, evo tacno pola zivota.
Nadam se da svo to vreme zapravo pecas sve one ribe o kojma si pricao da ces ih jednog dana, kada budes imao vremena, upecati.


Нема коментара:

Постави коментар