понедељак, 19. септембар 2016.

Sta je to heroj?

Ovih dana sam vise puta procitala, u bombasticnim naslovima na razlicitim portalima rec :heroj.
Kad god bih procitala vest, ostala bih da se ceskam po glavi, sta je tu herojsko. Ili je moje shvatanje herojstva retrogradno, ili nesto debelo nije u redu sa savremenim shvatanjem herojstva.
Elem.
Setih se danas, necega,sto po meni jeste herojski.

Deda. Polozio zakletvu vernosti kralju, ponovo, pred polazak u Drugi svetski rat u Gracanici. Sedi na belom konju, i moja baka koja stoji pored njega,i drzi ga za ruku, dok on drugom rukom pridrzava svoju sablju.
Njegova majka nije imala snage da ga prati u ovaj rat. Muza, dedinog oca, je izgubila na Solunskom frontu, deda ga se nije ni secao.
Nije mogla i svog sina da prati u smrt.


Moja baba, dedina zena je imala hrabrosti, stisla petlju, i bogtepita kojim putevima stigla do Gracanice.
Krecu, negde prema Prokletijama, da brane taj deo polozaja. Tako im receno u komandi.
Deda, na tom belom konju, vodi vojsku. Za kralja i otadzinu.Za njegovu majku, zenu i nerodjenu decu, koje ce biti kada se rat zavrsi i on vrati. Tako su se on i baba dogovorili.

Stize do reke Kire. Vode ih tamosnji ljudi, kojima jedan deo vojske bas nesto i ne veruje.Ali deda veruje vodji tih vodica, jednom coveku njegovih godina, koji cuti sve vreme i laganim hodom ih vodi uz obalu reke.
Krecu prelaz preko reke, na mestu gde je najmanji gaz. Neki mladji vojnik slucajno opali iz puske. Konji pomahnitaju, krece stampedo, po vodi, i sa obe strane kopna. Deda je medju poslednjim na obali, nadgleda prelaz ostatka vojske. I gleda, kako se u tom stampedu, njegov vodic bori sa pomahnitalim konjem, koga odvlaci da ne zgazi vonika koga je zbacio.
Konj odbaci vodica u reku.Cuju se drugi pucnji, koji ne poticu od srpskih vojnika.izgleda su ih culi, pohvatace ih svi.Deda komanduje povlacenje u grupama. Ali sam pomiluje svog belog konja, svoju sablju preda prvom vojniku do sebe i skoci u ledenu reku za vodicem.


Nije ga odmah nasao.Mrak, ledena voda.
Nasao ga je i izvukao na obalu.
Ne zna deda ni sta se desava, ali vidi da mu se priblizava grupa sa puskama, da nisu njegovi. Shvata bice zarobljen. Vodica koga je izvukao iz ledene reke, pokriva svojim sinjelom, koji je isto mokar, ali ga tako sakriva od ljudi koji ce njega zarobiti.Vodic, polusvestan, se kune u decu da nije znao da su tu neprijateljski vojnici.
-Neka si ti ziv. Ja sam obecao zeni da cu se vratiti i da cemo imat i dve cerke posle rata.Necu sinove da ne idu u ratove.
-Kako ti se zove zena?
-Ivanka.
-Imas njenu sliku, daj mi?
Deda poluzgranut, mulja po dzepovima vadi mokru babinu sliku, daje mu je u ruke.
-Dajem ti besu da cu ti stittii zenu i njenu porodicu tokom rata.

Deda je lutao neko vreme po Prokletijama, dok i njega nisu zarobili i deportovali u Osnabrik.Kako je odatle pobegao, to je tek druga prica.


Osman je ispostovao svoju besu.
Pronasao je babu, i vodio racuna o porodici za vreme rata.
NJegova porodica je brinula o dedinoj,kao o svojoj.
Ta besa se prenosi generacijama. Hvala im na tome.
Vidite to je meni herojstvo.

Нема коментара:

Постави коментар