среда, 29. април 2015.

U senci divljeg kestena



Selidba u Kopernikovu ulicu je bila otkrovenje.
Konačno mogu da spavam duže. 
Mama je radila kao lekar u fabrici, u industrijskoj zoni.  To je značilo ustajanje svakog radnog dana u pola 5. Da stigne na linijski autobus, koji je vozi van grada do fabrike. Škola u koju sam bila upisana je bila- bukvalno u dvorištu babine i dedine zgrade. Spavala sam u hodu, do trećeg sprata, zatim nastavila na fotelji, dok ne dođe vreme zaista za polazak u školu. Tada bi deda sišao sa mnom do dvorišta zgrade, i pomogao da preskačući školsku ogradu-tačnije deo bedema, upadnem u školsko dvorište.
Ali nije sada o tome reč.
Već o Kopernikovoj ulici.
Drveće kestena sa obe strane. Kao da nije blizu glavnog bulevara. redovi malih kuća, sa obe strane ulice. Dvorišta puna cveća. Prava linija od babinog i dedinog stana do našeg, u zgradi na kraju te Kopernikove ulice.

O Koperniku nisam znala puno. Da je bio lekar, i matematičar. I da je nastradao zbog svog uverenja da je Sunce centar sveta.

Ali sam definitivno sanznala sve o kestenju. Od mog druga  V. iz tadašnjeg razreda.Iako je njegov stan bio na drugoj strani od mog, redovno me je pratio do moje zgrade.
 Da vidi da li su kesteni procvetali.Imaju taj trouglasti šašav cvet, govorio je.
Da vidi koliko su procvetali.
Da li su kesteni zeleni.
Da li su zreli.
Da li ima onih koji su već pali, ili treba da ponese neki štap pa da ih otresa sa grana. Zašto bi to radio, čudila sam se. Zato što moja baba kaže, govorio je V, da kesten kad izbušiš na par mesta i staviš među odeću, to je sigurna zaštita od moljaca. A puste i neki dobar miris. ne jak, ali ostane miris.

Zajedno smo skupljali to kestenje.Nosili i našem učitelju.Čovek se krstio, šta  šta će sa tolikim kestenjem.

Ubedili smo V.-ovu mamu da nam ispeče par kestena. Ili nisu bili pečeni dobro, ili se nama nešto nije svideo tada ukus, no odlučili smo da ostanemo samo pri skupljanju istih.

Na kraju trećeg razreda sam mu rekla da se verovatno selimo iz Niša. Pokunjio se sav. A s kim ću onda da skupljam kestenje. Dolaziću ja, obećavala sam detinje naivno, samo zbog toga, neću te ostaviti samog da to radiš. A možda se i ne odselimo, ubeđivala sam ga. Možda me mama i tata ostave da još jednom skupim kestenje s tobom , pa tek onda odemo za Novi Sad.

Ipak smo se preselili , na početku mog četvrtog razreda. V. je bio cele nedelje smušen. Poslednjeg mog dana u toj školi dao mi je papir, sa presovanim listovima kestena, i presovanim cvetićima. I punu, punu kesu kestenja.

Razmišljao sam, rekao je, da urežem tvoje ime, naravno i moje ime neki od tih kestena. Ali to bi drvo bolelo, usprotivila sam se. Samo inicijale? Hajd može, pristala sam.

Videli smo se na sledećem raspustu. Otšli do drveta, našli inicijale i smejali se kako su porasli, kao i samo drvo.
Na sledećem raspustu me nije sačekao.Ali naši urezani inicijali jesu.

Onda je nastala ova pesma: https://www.youtube.com/watch?v=7_8vycmU9UU

Pre nekoliko godina, neko mi reče pa su posečeni svi kesteni.
Nemam hrabrosti da tamo odem i lično se u to uverim.
 Moguće je sasvim da bi prolaznici videli ženu koja pada na kolena i plače, kao mala devojčica.
Za kestenima njenog detinjstva.