среда, 6. новембар 2013.

Jer si vredan čekanja



-Hvala ti...
-Zbog?
-Strpljenja, da čekaš. Snage, da ne odustaneš, i jednostavno se okreneš i odeš.
-Pa onda bih bila kao i mnoge druge, zar ne. A znaš da nisam.

Zaćutao je, samo preplićući prste sa njenima. Podigao je tako obe njihove ruke u vis, kao da da želi još bolje i potpunije da  vidi kako njeni prsti savršeno nalaze mesto među njegovim.
-..samo s tobom, samo pored tebe, sam svoj i potpun.I nisam, nisam verovao da je to i tako moguće.
-Seti se, mi smo ti koji komplikujemo najjednostavnije stvari.Kao što je upoznavanje, sporazumevanje, voljenje...činimo moguće i normalne stvari- nemogućima i nepotrebnima. 
-I zato me čekaš iznova.
-Jer to čekanje zaslužuješ