уторак, 25. октобар 2011.

Podrška uspravnom hodu

....odavno više ne hodam sigurno. Teturam, od tabora do tabora. Od klopke do zamke.Od nacionalnog do nadnacionalnog i iracionalnog.Između rukovodstva i administracije, bukvalno i figurativno...



Novogodišnje želje

Svake godine su iste. Novogodišnje želje. Puno sreće , zdravlja, uspeha.LJubavi. Da diplomiraš, oženiš se/udaš naredne godine.Ranije se želelo puno para, sada samo dovoljno para da se može pristojno živeti mesec dana. Da ti deca budu vesela. Da nam zima bude kratka, da bude grejanja.Da nam bude, u ovoj zemlji bolje, da živimo bolje.

A onda sam čula , dva dana pred kraj 2005. godine, želju kakvu dosad nisam: želju da se onima, kojima se ista upućuje, ostvare građanske slobode. Smešak je smenila ozbiljnost.Koje slobode? Slobode za ili slobode od? Sloboda mišljenje, govora, veroispovesti, političke propagande... ? Slobode prve ,druge, pete generacije ( kao što je npr. pravo na zaštitu životne sredine)?Prirodna prava, koja stičemo sopstenim postojanjem, ili samo ona prava i slobode koje nam zakonodavac odredi?Bez obzira na državljanstvo, teritoriju na kojoj se ljudi koji će ih ostvariti, nalaze. Veoma lukava želja!

Ipak, poslednjeg dana stare godine, meni samoj je upućena još originalnija želja. "Spokoj tvojoj duši, strast tvom srcu, podrška tvom uspravnom hodu". Ovaj poslednji deo me je zabrinuo. I zamislio. Stvarno, odavno više ne hodam sigurno. Teturam, od tabora do tabora. Od klopke do zamke.Od nacionalnog do nadnacionalnog i iracionalnog.Između rukovodstva i administracije, bukvalno i figurativno.


Čini se da su primat u društvu i državi preuzela aktivna politička prava( onako kako ih je definisao famozni opat Sjejes u 18 veku), koja su, nakon što su formirala određena društva i države , postala sama sebi svrha. Nasuprot očekivanjima, ova prava su unela još veće etiketiranje među činiocima društvenih promena.Dakle, tu su oni koji ta prava koriste u svoje ime ali za korist drugih, i oni drugi, koji sve čine samo za svoj račun. I između takvih teturam već deset godina, otkako sam punoletstvom ušla u sistem ove države. O podsistemima i da ne govorim....





Neizvesna je i linija po kojoj hodam. Partijska, državna ( vladina), nevladina? Manjinska , većinska( bilo u smislu nacionalne ili partijske pripadnosti)?Hodam li prema EU? Nema nas u njihovom narednom budžetu do 2012. Zbog neizvršenih obaveza prema međunarodnom tribunalu, verovatno će biti odložen početak pregovora o pridruživanju i stabilizaciji. Jednom kada se odlože, to može trajati nekoliko meseci ili godina. Integracija nam je potrebna, da ojača ovaj šaroliki nation, moralno, politički, duhovno. Da inspiriše buduće generacije da rade nešto za svoju zemlju, a ne da sve napore usmere za odlazak iz nje.

Jedino je izvesno da je Vojvodina, u kojoj živim, priznata kao srednjoevropska regija. Dakle barem nešto imam, barem ka Srednjoj Evropi ne moram da stremim. Ušuškaću se u multi- lingvalnost, multikulturalnost, multi konfesionalnost, multi-sve. Jedino je ovde hod kako -tako siguran....

...Zašto je tako teško hodati uspravno? Jer je osvajanje demokratije, kao inspiracije za takav hod, teško.Osvajanje individualnih prava, kao konstitutivnih elemenata demokratije, još je teže.Prvo upućuje na koncept građanstva,i minimalni sadržaj svake moderne demokratske države, koji je nastao iz plemenite ideje da se jednim konceptom obuhvati što je veći mogući broj ljudi. Onda je , kažu neki istoričari, nastao, veliki problem, već posle Francuske revolucije. Bilo je puno građana. Ponosnih na to, što više nisu podanici, gospoda ili gospođe, već samo građani. Iz toga je dalje proisteklo dalje osvajanje njihovih prava i sloboda, kao načina za sopstvenu zaštitu i samoodržanje.MOžda već sutra totalitarizam ponovo pokuca na vrata, valja se obezbediti .

Demokratija podrazumeva manji stepen odvojenosti državnog aparat od naroda, ili, bolje rečeno, direktno ili indirektno participiranje naroda -građana -glasača u procesu političkog konstituisanja države u kojoj žive. Putem izbora : redovnih , vanrednih, izvan-rednih... Putem referenduma, narodne inicijative, plebiscita.. Da li bi iko mogao pomisliti da će takvim građanima dosaditi da budu posmatrani jedino kroz prizmu izbora, jedino kao deo glasačke rulje, spremne da kad neko podigne ruku, "da ga kao puk slijede"? Ali to je vrhunac koncepta građanstva!učešće u vlasti i njenom izboru, putem svojih legalno i legitimno izabranih predstavnika! kako to može biti- deprimirajuće!?Učestalim pozivima u pomoć država signalizira građanima da je nešto veoma trulo, ali da odgovornost za odstranjivanje istog želi da prebaci na narod. Sa druge strane, građani postaju "totalni građani", u konstantnom strahu od novih poziva za izbore.

I zato je teško hodati uspravno.Jer čim se uspraviš, neko će te pozvati da glasaš za njega. Ili će te neko oglasiti za faktor nestabilnosti, za osobu kojoj se ne može verovati i koja nalik Mata Hari, sve vidi i sve zna i skupo prodaje svoje tajne onima kojima su potrebne.Čuvar si mračnih veština, siva eminancija, koja bi da uruši tvorevine izgrađene na samoupravljanju, koje još uvek opstaju - samoupravljanjem. Tvoja borba za ostvarenje tvojih i prava i sloboda drugih će biti okarakterisana kao destruktivna, neznabožačka, iritantna. Smetaš, jer si dovoljno mlad, dovoljno uspešan i dovoljno drzak da to javno pokažeš. Uspravan hod jeste lice demokratije , ali njegovo naličje još uvek čine male , sujetne duše, kojima će taj uspravan hod, umesto za ponos, predstavljati najveću uvredu. I tako u krug, dok ne digneš ruke od establišmenta kojim si okružen i odeš, glavom bez obzira u inostranstvo, gde će ceniti to što si mlad , uspešan i ne stidiš se toga.



Epilog

Danas je Sretenje. Dan kada je donet prvi srpski Ustav, jedini koji nikad nije stupio na snagu, ali je postao poznatiji od bilo kog drugog ustava koji je važio. Veliki emancipatorski put je pređen od "Slova" Božidara Grujovića iz 1805. Pa opet od 1838. godine , skoro do danas. Zašto kažem skoro? Najviši pravni akt u Republci Srbiji je još uvek toliko osporavan Ustav iz 1990( sa pravne , političke , ideološke strane). Svi ga kude, ali s esvi pozivaju na njega. I ne mogu, što je valjda najgore, da naprave-bolji. Imamo više predloga Ustava nego što smo zvanično imali važećih ustava, računajući i Slovo i Sretenjski Ustav. Zapravo, stala sam kod broja 17, toliko su moji skromni umni kapaciteti mogli da prihvate. Nijedan od njih me nije ubedio da ću moći uspravnije da hodam nego što to sada činim.Izgleda da će uspravan hod u ovoj zemlji, bez saginjanja i osvrtanja ostati jedino u domenu -novogodišnjih želja....

pocetak 2006. godine

Живот није маркетиншки тренд

Мар­ке­тинг је чу­до. У сва­кој ре­кла­ми, окру­же­ни то­плим то­но­ви­ма, игра се и сме­је срећ­на по­ро­ди­ца. Ма­ма. Та­та. Син. Кћер­ка. И ни­шта вам дру­го не пре­о­ста­је не­го да по­же­ли­те да има­те та­кву по­ро­ди­цу, као из ре­кла­ме. Али шта он­да ако не ус­пе­те да ство­ри­те ту исту сли­ку срећ­не по­ро­ди­це? Јер, се­ти­те се Тол­сто­је­вих ре­чи да сва­ка срећ­на по­ро­ди­ца ли­чи јед­на на дру­гу, а да је сва­ка не­срећ­на по­ро­ди­ца не­срећ­на на свој на­чин. Оно што нам до­но­си са­вре­ме­ни жи­вот је­сте сва­ка­ко да­ље од те сли­ке срећ­не по­ро­ди­це. Јер и кад су че­тво­ро спо­ме­ну­тих на по­чет­ку, ко­јим слу­ча­јем, на истом ме­сту у исто вре­ме, кћер­ка ве­ро­ват­но тип­ка до бес­кра­ја по­ру­ке на мо­бил­ном, син игра игри­це, та­та уз пи­во пра­ти ен­гле­ску Пре­ми­јер ли­гу, а ма­ма скла­ња остат­ке хра­не по­сле ве­че­ре и уз­ди­ше, пи­та­ју­ћи се у че­му јој је про­шла мла­дост. Или ни­је та­ко? Да не ка­жем да је мно­го ре­ал­ни­ја дру­га сли­ка, да је та­та тај ко­ји ку­ва и пе­гла, а ма­ма ра­ди по 12 са­ти јер сво­јом упор­но­шћу до­но­си ве­ћу пла­ту у ку­ћу. И за­ми­сли­те, ни­ко од њих дво­је не­ће у јав­но­сти да при­зна да су за­ме­ни­ли уло­ге и да им је баш до­бро та­ко.




Не­дав­но смо на јед­ном окру­глом сто­лу чу­ли сво­је­вр­сне при­мед­бе на ра­чун упра­во ове сли­ке срећ­не по­ро­ди­це, ко­ја пра­ти на­шу де­цу кроз це­ло њи­хо­во од­ра­ста­ње, по­чев од пр­вих сли­ков­ни­ца, бу­ква­ра, па до сред­њо­школ­ских књи­га. Увек су оно че­тво­ро ту – ма­ма, та­та, син и кћер­ка – што не од­го­ва­ра срп­ској ствар­но­сти, јер нам је при­ра­штај ма­њи од јед­ног про­ми­ла, да­кле, на је­дан брач­ни пар је­два да до­ђе јед­но де­те. А ако по­ро­ди­ца има и дво­је де­це, или су два си­на или две кћер­ке. Ре­дак је, да­кле, та­кав пар по­то­ма­ка, ко­ји за­до­во­ља­ва мар­ке­тин­шке нор­ме рав­но­прав­но­сти по­ло­ва.



Мно­ги де­цу не­ма­ју ду­го го­ди­на. Мно­ги се и раз­ве­ду, или им брач­ни друг умре, па оста­ну као та­ко­зва­не не­пот­пу­не по­ро­ди­це. Ка­ко он­да убла­жи­ти бол де­те­та ко­је из­гу­би јед­ног ро­ди­те­ља, а у бу­ква­ру ви­ди ту срећ­ну по­ро­ди­цу? И зна да, и ако до­ђе очух или ма­ће­ха, то ви­ше не­ће би­ти та иста сли­ка. Бо­ли то, зна­те, и де­те и тог ро­ди­те­ља ко­ји оста­је сам.



Да­ље, и на­црт гра­ђан­ског за­ко­ни­ка, ко­ји ди­же пра­ши­ну ових да­на у јав­но­сти, са број­ним но­ви­на­ма, пред­ви­ђа и ци­вил­но парт­нер­ство, то јест за­јед­ни­цу две осо­бе истог по­ла. Зна­чи, ве­о­ма је ве­ро­ват­но да ће се уско­ро у бу­ква­ри­ма на­ћи и сли­ка срећ­не по­ро­ди­це са два ро­ди­те­ља истог по­ла.

Не­дав­но је об­ја­вље­на при­ча о из­у­зет­ној хра­бро­сти јед­не мла­де же­не са мул­ти­плом скле­ро­зом ко­ја је ро­ди­ла де­те. Њен муж је уле­тео у би­ро­крат­ски клинч, тра­же­ћи за­кон­ско пра­во да као отац пре­у­зме ње­но од­су­ство ра­ди не­ге де­те­та. Ве­руј­те, срећ­ни­ју по­ро­ди­цу од њих тро­је у том ма­лом, ме­мљи­вом пот­кро­вљу ни­сам дав­но ви­де­ла. Ми­слим да би при­ме­ри та­квих по­ро­ди­ца та­ко­ђе тре­ба­ло да на­ђу ме­ста у мар­ке­тин­гу или уџ­бе­ни­ци­ма, иако ни­су мо­жда баш сви­ма ле­пи за око. За­то што је то ства­ран свет. И за­то што ће се он­да мо­жда бо­ље и раз­у­ме­ти ин­клу­зи­ја.



Пи­та­ња су мно­га, чи­ни ми се, овим отво­ре­на. А ко­лум­ну за­вр­ша­вам, са су­зом у оку, јер су ми та сли­ка не­пот­пу­не по­ро­ди­це и тај бол по­зна­ти. А ва­ма ко­ји пи­ше­те уџ­бе­ни­ке и пра­ви­те ре­кла­ме, да ли по осе­ћа­ју ча­сти, на осно­ву чи­ње­ни­ца, дик­та­та по­ли­ти­ча­ра или мар­ке­тин­шких трен­до­ва, ка­жем да отво­ри­те вра­та. Жи­вот нам се де­ша­ва. И скроз је дру­га­чи­ји од оног на сли­ка­ма.


Објављено у листу Правда,8.јул 2011.године

Andjeo cuvar

"- Tako si....-zastao je tražeći pravu reč.
-Pogledala ga je , onako iskosa, očekujući neku analizu svog ponašanja.
-Moja. Rekao je jasno i glasno, glasom koji se i njemu učinio nepoznatim.Čudno, pomislio je, dok joj je rukom prolazio kroz kosu. To je poželeo da radi svakog dana, od kako je prvi put onako ovlaš dodirnuo njenu kosu.



Tačnije, nije to ni bila kosa, to su bili neki čuperci i lokne koje su bez nekog rasporedile ispod zimske beretke. Tamne boje, nije se sećao koje. Ali je delovala nekako i ozbiljno i devojački i detinje i -oficirski. Imao je napad kavaljerstva, pa je otpratio na čaj u obližnjem kafiću. I darivao buket mimoza. Pitao je šta radi i čime se bavi.Odmah je izvadila telefon i ćutke, videlo se tražila nešto u njemu, očito neku fotografiju. Kad je našla pokazala mu je. Slika dece, nestašne kao i njeni čuperci ispod beretke malopre." To je moj posao, moja religija i moje političko opredeljenje. Dok smo ulazili, primetila sam da si odmerio prostoriju i namerno iazbrao sto koji je najuočljiviji u celoj prostoriji ima direktan put ka izlazu. Nadam se da nemaš nameru da me napadneš, jer nisma od onih koje vrište i jauču, nego prvo bijem pa onda mirno odem. A ti, koja je tvoja priča?".

" Eto s vremena na vreme budem nečiji anđeo čuvar. I to je sve".

" Nemaš nikakve krajnje namere za to vreme? Mislim, ne zloupotrebiš svoj položaj?"
-"Pa ako postoji obostrana saglasnost, onda zloupotrebe i nema zar ne?"
Vrtela je beretku po stolu, ne gledajući u njega nego fiksirajući svoj prst unutar beretke kojojm ju je i okretela prsnula je u smeh:" Ma da, sira nije ni bilo a dva i dva su uvek četiri. Ne znam mene je život naučio da dva i dva mogu biti i 5 i nula. Možda tvoj svet funkcioniše drugačije pa je tamo rezultat četiri?"-pogledala ga je ispod oka.

Zamislio se. Ovo je bilo daleko od ispraznog razgovora.


"Moj svet je svet discipline i tačnosti. Da, do sada sam verovao da su dva i dva četiri, ali ako mi daš dobre argumente za neko drugo rešenje, biću spreman da prihvatim".

"Hajd' da budemo iskreni, može?"-zabacila se u svoju stolicu i skoro preteći prekrstila ruke na grudima." To je isto kao priča o tome da li treba imati seks na prvom sastanku ili ne. Devojke o tome razmišljaju u nekoliko pravaca, muškarci samo u dva.90 posto njih prihvati argumente devojke i krene da traži drugu, a onih 10 posto koji ne prihvate, izvrše krivično delo silovanja".
Zabezeknuo se: "Ti sad hoćeš da kažeš da ću ja tebe da silujem??"
"Ma ne, daleko do toga. Nego ti tražiš od mene da ja silujem tvoje mišljenje. A ja to neću. Jer mislim da si vredan sebi i drugima takav kakav si.Iako možda pogreno misliš da su dva i dva četiri".

"Znači ništa ni od seksa, ni od silovanja? Dobro je ja sam se već uplašio da će ovo biti kliše"-osmehnuo se.
" Nisam kliše.Nisi ni ti.Ja sam ti pokazala moju religiju, a ti si svojim ponašanjem pokazao svoju religiju. I znaš šta? Ja ću to poštovati dok ti budeš poštovao moju.

Ćutali su neko vreme. Pomerala je usne pevušeći pesmu koja se čula u kafiću.
"Znaš.."-počeo je.
" Ne znam-osmehnula se ni ne podižući pogled.- A ne znaš ni ti.Možda ćemo zajedno saznati , ko zna..."

Uzeo joj je ruku preko stola. " Vidim da si se zatvorila. Zaronila negde. Ne kažem da treba skroz da se otvoriš zbog stranca, ali malko , zračak svetlosti, nije na odmet..može?"

" U pravu si. Jer ko će mene hteti? Sa ovakvom prošlošću, na čiji sam sam jedan deo ponosna ? Da ne govorim o onoj tradicionalističkoj misli da razvedena žena je neupotrebljiva, jer ju je već neko odbacio pa ako nekom nije bila dobra, zašto bi drugom bila dobra".



"Hajd' da se dogovorimo. Ja bih da budem tvoj anđeo čuvar, ako to želiš. Onoliko koliko mogu i onoliko koliko ti daš"
" Aha. To podrazumeva da nema zaljubljivanja, cirkusa, i prosidbe"-osmehnula se.

"Tako nekako"-slobodnom rukom je pozvao konobara da plati račun, i ne ispuštajući joj ruku iz druge ruke, tako je i povukao ka izlazu. Nije osetio ni trunku straha.Ni kod sebe ni kod nje.


I opet ju je pogledao. Sada posle toliko vremena.Setio se kako mu je nedostajala prvi put kad je otišla na službeni put na nekoliko dana. Umirao je od neke čudne praznine, znajući da je u drugoj državi.A onda je i on sve češće išao na službeni put. I opet ga je dočekivala sa istim čupercima, ispod beretke, letnjeg šešira ili su joj jednostavno ispadali iz nevešto i nabrzinu napravljene punđe.I prozvao ju je ženom zmajem. Nije mislio da će ikome to ikad reći, ali da. Definisao je nju, jaku i hrabru ženu.Priznao da je bila u pravu. Ni jednog momenta nije silovala, kako je rekla na početku, njegovo mišljenje. On je ostao u svojih 2+2=4 svetu, dok je kod nje to i dalje bilo i 0 i 5 i 23...Slobodna i nenametljiva. A opet njegova. Shvatio je ono što malo muškaraca shvati. Pripadati nekome nije psihološki i zakonski ili genetski ili muški loše. To je u stvari najbolji deo života muškarca sa i pored neke žene. Ako muškarac to ne shvati, bolje je da žena odustane od njega. Jer, na kraju krajeva, nije on izabrao nju, nego ona njega. I bira ga svakog dana, iznova, čini mu se. I srećan je zbog toga.